www.bozostarcevic.com

Božo Starčević rođen je u Zagrebu, 11.12.1988. godine. Već u dječjoj dobi svi su primijetili njegovu darovitost za sportske aktivnosti. U svakom nadmetanju u ulici uvijek je želio biti najbolji. Taj natjecateljski duh i rivalstvo je bilo jako izraženo, posebice kada bi želio biti bolji u nečemu od godinu dana starijega brata Nikole. Upisom u prvi razred osnovne škole Lučko zajedno sa bratom počinje trenirati korejsku vještinu taekwondo. Već na prvome treningu se pokazao kao jedan od najboljih jer je jedini u cijeloj dvorani, od 40-tak djece, mogao napraviti„mušku špagu“.

 

 

 

Božo Starčević (klik na sliku za uvećanje)

 

Polaznici taekwondo kluba, Božo Starčević i Nikola Starčević, 1994. godine

Treneri taekwondo-a su posebno cijenili fleksibilne individualce, jer im to omogućuje izvođenje mnoštva tehnika udaraca nogama, koji su za uspjeh u tome sportu od izuzetne važnosti. Božo je vrlo brzo napredovao ali pošto ga trener nije poslao niti na jedno natjecanje u 3 godine treniranja, jer nije bilo kategorije u kojoj bi nastupio, u 4. razredu osnovne škole je odustao od toga sporta.
Božo je za vrijeme pohađanja osnovne i srednje škole bio izrazito sitan, tako da za njega u toj dobi  nije bilo težinske kategorije u taekwondo-u. Doduše niti danas nije visok (173 cm) ali zato sa sigurnošću možemo reći da je srednja kategorija jer mu tjelesna masa uvijek varira oko 77 kg. Nakon što je prekinuo sa treninzima taekwondo-a, na nagovor oca počinje trenirati u gimnastičkome klubu „Hrvatski Sokol“, nasuprot HNK (Hrvatskoga narodnoga kazališta). Odmah po dolasku mladi, ambiciozni i kompetentni  trener Željko Jambrović uočio je Božinu darovitost i neiscrpnu želju za treningom. Na treninge je išao sa prijateljem iz Lučkoga, Tomislavom Kolenićom, koji je u to vrijeme bio jedan od najboljih gimnastičara dječaka. Taj isti Kolenić je trenirao u grupi sa Marijom Možnikom, danas našim najboljim gimnastičarom na preći, koji se okitio brojnim medaljama i odličjima na svjetskoj razini. Božo je uvijek ostajao poslije treninga i radio vježbe snage, nebi li bio bolji od svojih konkurenata, pošto je relativno kasno počeo trenirati gimnastiku, u kojoj je najbolje vrijeme za početak oko 5-6 godina starosti.
Grupna fotografija najboljih mladih gimnastičara, u dvorani „Hrvatskoga Sokola“ nasuprot Hrvatskoga narodnoga kazališta, Božo Starčević kleči u donjem redu u sredini, 1998. godine

Toliko je napredovao da je postao najbolji u svojoj grupi, te samo nakon 5 mjeseci treninga otišao na pripreme u Moskvu, u Rusiji na 21 dan. S njim su išli samo najbolji pojedinci iz kluba sa trenerom Željkom Jambrovićem i Tomislavom Krističevićem, danas asistentom na predmetu gimnastika pri Kineziološkom fakultetu. Nakon priprema u Rusiji Božo je imao značajan napredak ali stalno je bio umoran i kao vrlo „ratobornom“ djetetu nije mu se sviđala gimnastička rutina treniranja.
U to vrijeme trener hrvačkoga kluba Metalac radio je selekciju djece u 5. razredima osnovne škole Lučko. Tada je Božin brat Nikola počeo trenirati hrvanje na Kineziološkom fakultetu. Hrvački klub Metalac tada je bio u začecima. Najzaslužniji za obnovu staroga HK Metalca, koji je u bivšoj državi uvijek bio pri vrhu po kvaliteti, su Mario Baić, Igor Vujnović, Goran Plavec, Čedomir Cvetković tadašnji asistent  na Kineziološkome fakultetu, te Josip Marić ondašnji profesor na predmetu Hrvanje. Brat Nikola trenirao je puna 2 mjeseca, kada ga je nakon jednoga gimnastičkoga treninga od 3 sata, došao pogledati Božo. Ušao je u dvoranu i sjeo se na švedsku klupicu pokraj strunjače i promatrao dečke koji su hrvali na strunjači. Trener Mario Baić ga je nagovarao da se i on proba pohrvati ali Božo nije imao opremu. Bez obzira što nije imao opremu trener ga je uspio nagovoriti i onako u trapericama i kratkoj majici trener je imao što vidjeti. Nakon što mu je trener objasnio da je cilj hrvanja nekoga baciti na leđa i zadržati na lopaticama, Božo je redom djecu svoje težine savladavao u par sekundi i „tuširao“ tj. pobjeđivao. Trener je bio zapanjen i rekao mu da je on izniman talent, te da bi bilo dobro da paralelno uz gimnastiku trenira i hrvanje. To je funkcioniralo par dana,  te ja naposljetku odustao od gimnastike i posvetio se hrvanju. Trener Baić nije bio zadovoljan što je Božo odustao od gimnastike jer je bio svjestan koliku mu je to bazu motoričkih sposobnosti dalo. Trener gimnastike Jambrović bio je izrazito ljut na trenera Baića, te je stalno tvrdio da mu je Baić „ukrao talenta“.
Na gimnastici je izuzetno dobro razvio koordinaciju i ravnotežu tako da je prvi u klubu mogao salto nazad i ostale akrobatske elemente.

 

Akrobatski elementi u hrvanju, uz isječke najboljih svjetskih hrvačkih borbi (Tomislav Mičuda, Nikola Starčević i Ivan Povrženić, 2008).

Također je razvio i repetitivnu, statičku, eksplozivnu, pliometrijsku snagu koje su izuzetno bitne u gimnastici. Gimnastika jedino ne razvija aerobne i anaerobne kapacitete ali je posjedovao genetske predispozicije za dobro razvijene navedene sposobnosti. Dakle bio je idealan za hrvanje, a i tu se socijalizirao i našao društvo jer osim brata trenirali su i dečki iz Lučkoga: Eugen Jakovljević, Josip Parač, Ivan Krznarić i mnogi drugi dečki iz drugih škola.
Prvo natjecanje na koje je išao bio je jaki međunarodni turnir za dječake u Murskoj Soboti. O njegovoj kvaliteti najviše govori osvojeno prvo mjesto na tome turniru, dok nitko od dečki iz kluba nije niti osvojio medalju i to samo nakon 2 tjedna treninga. U finalnoj borbi je svladao Ivana Lizatovića  12:0 (tehnički tuš),  koji mu je kasnije bio žestoki konkurent.
Prvo natjecanje Bože Starčevića, međunarodni turnir za dječake u Murskoj Soboti, Slovenija 1999. godine ( kategorija do 28 kg, Božo Starčević I. mjesto, Ivan Lizatović II. mjesto)

Nakon osvojenoga prvoga mjesta u Sloveniji, Božo započinje svoj fantastični niz na prvenstvima hrvatske. Božo Starčević od kada je krenuo trenirati hrvanje, pa sve do danas je svake godine bio prvak države.
Dakle punih 11 godina Božo je neporaženi prvak hrvatske, od 2000. - do danas.
Prvi polaznici obnovljenoga HK Metalac, 2000. godine, na Kineziološkom Fakultetu. Donji red slijeva na desno: Goran Plavec, prof., Ivan Špiljak, Franjo Pilić, Robert Petravić, Leon Haraminčić, Bruno Kovačko, Leo Kos , Ljubičić, Sandro Matijević. Srednji red slijeva na desno: dr.sc. Mario Baić, Mario Bilušić, Igor Kovačić, Eugen Jakovljević, Borna Elvazir, Ivan Špehar, Petar Žulj. Gornji red slijeva na desno: prof. mr. Čedomir Cvetković, Alan Babin, Kristian Pehar, Siniša Hogač, Valid Mešić, Hrvoje Dujmović, Marko Fodor.

U nekim godinama je bio i dvostruki prvak hrvatske (jer se održavaju zasebno prvenstva hrvatske u slobodnome i grčko-rimskome stilu), pa čak i četverostruki prvak hrvatske (jer se u istoj godini moguće natjecati i u starijoj dobnoj kategoriji, np: istovremeno u kadetima i juniorima). 
Ako se uzme u obzir sva navedena prvenstva države do sada je 22 puta osvojio zlatnu medalju.
Prvi polaznici obnovljenoga HK Metalac, 2000. godine, na Kineziološkom Fakultetu. Donji red sljieva na desno: dr. sc. Mario Baić, Josip Parač, Tomislav Lauš, Božo Starčević, Goran Cicvara, Domagoj Barišić, Rudolf Plemenčić. Srednji red slijeva na desno: Goran Plavec, prof., Vedran Ložnjak, Zoran Sofrić, Dan Lanc, Daniel Hudolin, Ivan Babin, Tomislav Mikulček, Marko Perić. Gornji red slijeva na desno: prof. mr. Čedomir Cvetzković, Mišel Lovrenović, Ivan Šimunec, Ivan Krznarić, Nikola Satrčević, Ivan Furković, Almir Zoronjić, Ivan Povrženić.

U dječačkome uzrastu je gotovo na svim prvenstvima osvajao prva mjesta. „Problemi“ odnosno pad dominacije nastupa ulaskom u kadete. Jedna od pobjeda u fantastičnome nizu Bože Starčevića, u uzrastu dječaka, na dječačkoj ligi. Dvorana hrvačkoga kluba Zagreb, Peščenica, 2000. godine ( U pozadini treneri HK Metalca Goran Plavec i Dalibor Vračan)

Poznato je da je ulazak u pubertet individualan te neki pojedinci ulaze čak sa 11- 12 godina dok neki drugi uđu u pubertet relativno kasno, sa već napunjenih 16 godina. Na nesreću ili sreću Božo je ušao u pubertet tek sa napunjenih 16 godina. To je jako osjetljivi period za sve sportaše jer naravno da oni pojedinci koji su ranije ušli u pubertet imaju veliku prednost u odnosu na one koji imaju zakašnjeli pubertet. Mnogo puta smo svjedoci da neki individualci osvajaju sva moguća prvenstva, u kadetima i juniorima, a kada dođu  u seniorski uzrast jednostavno iščeznu sa sportske scene. Sa slabo razvijenom muskulaturom, a samim time i slabo razvijenim motoričkim sposobnosti (u odnosu na vršnjake), Božo nije bio ravnopravan na natjecanjima jer je biološki kasnio sa razvojem. Sve navedeno se dogodilo zbog kašnjenja hormonskoga odgovora, koji se događa u pubertetu. Također valja napomenuti da je zbog rođenja pred kraj kalendarske godine, 11.prosinca također imao peh i morao se natjecati sa starijima, koji su primjerice rođeni na početku godine u siječnju.

Efikasno „tuširanje“ Bože Starčevića nakon „Čipe hvata“, međunarodni turnir u Slovačkoj, 2000. godine

Osvojeno prvo mjesto na jednome od međunarodnih dječačkih turnira, trener Mario Baić  desno, te tajnik Igor Vujnović lijevo od Bože Starčevića, 2000. godine.

U kadetskom i juniorskom uzrastu je svake godine bio prvak države ali na međunarodnim turnirima i europskim prvenstvima nije blistao. Hrvački klub Metalac na pripremama u Dugoj Uvali 2003. godine. Na lijevoj strani fotografije stoje treneri Dalibor Vračan i Damir Pekas, na desnoj strani stoje Mario Baić, Goran Plavec i Igor Vujnović. U sredini fotografije profesori sa Kineziološkoga fakulteta mr.sc. Čedomir Cvetković i prof. dr.sc. Josip Marić

Usprkos svim navedenim nedaćama, na europskim prvenstvima za kadete je ostvario slijedeće rezultate: europsko prvenstvo u Rostovu (Rusija), 2003. godine, 16. mjesto, u najmanjoj kategoriji do 42 kg.

Predavanje Nataše Vezmar Olimpijke u taekwondo-u, mladim hrvačima Metalca, te izlet na jahanje konja u unutrašnjosti Istre, kod „Barba Tone“, 2004. godine.(klik na slike za uvećanje)

Stoje slijeva Mario Valentić tadašnji mister hrvatske, Hrvoje Pavlić, Tomislav Mičuda, u donjem redu kleče slijeva Božo Starčević i Igor Dolenjak, u Dugoj Uvali nakon kadetskoga europskoga prvenstva u Rostovu na Donu, u Rusiji 2003. godine

Na navedeno prvenstvo hrvački savez je plaćao putne troškove samo perspektivnim hrvačima (Božu tada nisu uvrstili u tu kategoriju), ali tada je Igor Vujnović, tajnik kluba, osigurao sredstva. Tom prilikom je rekao :“Ne šaljemo te po medalju, nego po iskustvo“. Na EP u Varni (Bugarska) zauzeo je 15. mjesto, te u Tirani (Albanija) solidno 8. mjesto u kategoriji do 46 kg.

Prva slika, Božo Starčević crveni dres, te druga slika zajedno sa Duškom Kolumdžijom tadašnjim hrvačem HK Lika, u pozadini se vidi Tomislav Mičuda, 2005. godine

U juniorskoj dobi prvu godinu je imao tešku ozljedu ramenoga zgloba te nije mogao nastupati niti na europskom niti na svjetskom prvenstvu za juniore.

Božo Starčević i Spenser Mango (budući sudionik olimpijskih igara u Pekingu 2008. u kategoriji 55 kg)  na kadetskim pripremama u Frakfurtu na Odri, Njemačka 2005. godine(klik na sliku za uvećanje)

U tome periodu je i ušao u pubertet te je došlo do nagloga povećanja tjelesne mase. Istovremeno je potpisao ugovor sa hrvačkim klubom Lika iz Zagreba, da hrva seniorsku ligu u kategoriji do 55 kg.
Čelnici kluba Lika bili su uvjereni da će cijelu karijeru hrvati u kategoriji do 55 kg i to su javno iznijeli prilikom potpisivanja ugovora, na što se Božin otac nasmijao i rekao: „Nitko iz porodice nije ostao tako lagan, svi imaju preko 80 kg“, na što su se svi nasmijali, imajući plan da će i dalje hrvati najmanju seniorsku kategoriju. Uslijedio je brzi biološki razvoj.

Božo Starčević plavi dres, u jednome od nastupa za hrvački klub Lika, 2005.godine

 

Božo Starčević, Mario Baić-trener, Danijel Janečić, Mario Đok, Pavle Ikić i Siniša Hogač na pripremama u Dortmundu (Njemačaka), 2005. godine

Božo je bio u godini najvećega prirasta u visinu (koja je prosječno u dječaka u 14 godini, a kod njega se zbila tek sa 18 godina), te je nedugo nakon toga počeo dobivati na tjelesnoj masi. U tome periodu znatno je pomogao „Ličanima“ u osvajanju prvoga mjesta na ekipnome prvenstvu hrvatske hrvačke lige, no unatoč tome došlo je do neslaganja jer su čelnici kluba i dalje htjeli da hrva najmanju kategoriju, za koju je on prema njihovome mišljenju predisponiran.
Na slici: D. Kremić (trener), F. Višić (I. mjesto), N. Pavić, S. Matošić(I. mj.), A. Višić(I. mj.), M. Šačić, M. Šokec (I. mj.) i Z. Pekeč (trener) stoje; A. Mujić (III. mj.), D. Janečić (I.. mj.), M. Stjepić (II. mj.), B. Starčević (I. mj.) i Habek (čuče), 2006. godine.

Pošto čelnici kluba nisu htjeli čuti priču o mijenjanju težinske kategorije, Božo Starčević prelazi u redove „Podravke“ i ostvaruje relativno dobar i korektan odnos sa trenerima Blažekovićem i Mihalcom, predstavnicima hrvačkoga kluba „Podravka“. U tome razdoblju se još više povećao jaz između HK Lika i Bože Starčevića jer je na natjecanjima redom pobjeđivao hrvače njihovoga kluba. Najprije je pobijedio Kristijana Kubineka na juniorskome prvenstvu države do 60 kg, 2007., te slijedeće godine pobijedio Danijela Janečića u kategoriji do 66 kg, 2008., i naposljetku Nevena Žugaja na prvenstvu države za seniore do 74 kg, 2009.

Ekipa hrvačkoga kluba Podravka iz Koprivnice 2008. godine, Božo Starčević najbolji hrvač kluba čuči krajnje desno.

U periodu od dvije godine narastao je sa 160 na 173 cm te povećao tjelesnu masu sa 56 kg na 72 kg . Trenutna tjelesna masa mu varira između 76-78 kg.

Božina prva pobjeda protiv Danijela Janečića, na turniru prve hrvatske hrvačke lige, u Varaždinu 2008., godine, te na prvenstvu države, na Pešćenici u Zagrebu, 2008. godine.(klik na slike za uvećanje)

Nadamo se da će se odnosi Bože Starčevića sa HK Lika u narednome periodu poboljšati i normalizirati jer nema razloga za neslaganje. Nakon sjajne sezone u hrvačkome klubu Podravka, Božo prelazi u redove petrinjskoga kluba Gavrilović jer su mu ponudili mnogo unosniji ugovor. U redovima Petrinjaca ostvaruje najbolju sezonu, u prvoj hrvatskoj hrvačkoj ligi, te postaje jedini hrvač bez ijednoga poraza u ligi.

Za kondicijsku pripremljenost Bože Starčevića brine se brat Nikola, jedan od najboljih studenata kineziološkoga fakulteta, usmjerenja kondicijska priprema sportaša.

Kondicijski treninzi Bože Starčevića i Siniše Hogača 2009. godine

 

Pauza između serija u teretani dizačkoga kluba Metalac i pliometrijski skokovi na stadionu atletskoga kluba Mladost, 2010. godine.

Božo je definitivno jedan od kondicijski najspremnijih hrvača. Ključnu ulogu za opravdanje navedene konstatacije  je odigrala genetska predisponiranost, te rano uključivanje u složeni sustav sporta. Taekwondo kao prvi sport mu je omogućio razvijanje fleksibilnosti nogu i brzine pojedinačnoga pokreta koji je od esencijalne važnosti za uspjeh u borilačkim sportovima. Gimnastički treninzi su mu omogućili veliku bazu motoričkih sposobnosti naročito koordinacije, propriocepcije i ravnoteže, repetitivne, statičke, maksimalne, eksplozivne i pliometrijske snage, globalne fleksibilnosti cijeloga tijela i što je najvažnije kontinuiranost i progresivnost treninga jer se gimnastički treninzi odlikuju velikim volumenom rada čak i do 5-6 sati u kontinuitetu i velikom frkvencijom treninga gotovo svaki dan. Valja napomenuti da je gimnastičke treninge provodio mladi i tek diplomirani kineziolog Željko Jambrović. Pod njegovim stručnim vodstvom bio je zajamčen napredak u vrlo kratkome periodu treniranja gimnastike, od samo godinu i tri mjeseca.

Božo Starčević i Siniša Hogač na kondicijskome treningu, 2010. godine.

Jednu od najvažnijih uloga u sportskome razvoju Bože je odigrao Mario Baić. Pri dolasku na hrvanje 1999. godine prvi i jedini trener sve do 2007. godine bio mu je današnji izbornik hrvatske hrvačke reprezentacije Mario Baić. Trener hrvanja je neto prije dolaska Bože na hrvanje diplomirao na kineziološkome fakultetu, te upisao doktorski studij, koji je predstavljao još jednu nadogradnju trenera u stručnome i znanstvenome segmentu trenerskoga posla. Vrlo važnu ulogu su odigrale i stalne pripreme u hrvačkome kampu u Dugoj Uvali, u organizaciji hrvačkoga kluba Metalac.

Božo Starčević i Siniša Hogač na kondicijskome jutarnjem treningu, pod vodstvom Nikole Starčevića. Dvorana dizačkoga kluba Metalac u Domu sportova, 2009. godine.

2007. godine na međunarodnoj sceni je ostvario najbolje juniorske rezultate u cijeloj reprezentaciji. Na juniorskome prvenstvu europe u Beogradu (Srbija) 2007. osvaja solidno 8. mjesto, Europsko prvenstvo za juniore u Beogradu, dvorana Sava centar sjede slijeva Boris Baniček 55 kg, Anton Đok 96 kg, Danijel Janečić 66 kg, Božo Starčević 60 kg i Mario Đok 74 kg, 2007. godine.

te iste godine na svjetskome prvenstvu u Pekingu (Kina), osvaja izvrsno 5. mjesto u kategoriji do 60 kg, iste godine je proglašen za najboljega juniora hrvatske.

Božo Starčević i tadašnji trener Vlado Lisjak prije borbe za 3. mjesto na Svjetskom prvenstvu u Pekingu, 2007. godine

Božin prvi uspjeh na velikim natjecanjima kao srednje godište juniora 2007. godine u Pekingu

Božo Starčević na pobjedničkome postolju na prvenstvu hrvatske za seniore u kategoriji do 74 kg 2009. godine.

 

Slijedeće godine na Europskom juniorskom prvenstvu u Košicama (Slovačka) 2008., također gubi borbu za 3. Mjesto, te ponavlja prošlogodišnji uspjeh osvajanjem 5. mjesta, ali u višoj težinskoj kategoriji, do 66 kg.

Božo sa osvojenim medaljama, peharima i priznanjima, te kao najbolji junior 2007. godine(klik na slike za uvećanje)

Unatoč vrhunskome rezultatu na EP i osvojenome 1. mjestu na prvenstvu države, hrvački savez na svjetsko prvenstvo u Tursku šalje drugoga hrvača 2008. godine, premda je Božo bio prvak države i 5. na europskome prvenstvu, hrvački savez za najboljega juniora proglašava Danijela Janečića, koji je te iste godine osvojio izvrsno 5. mjesto na svjetskome prvenstvu u Turskoj, ali je na prvenstvu države izgubio u finalnoj borbi od Bože Starčevića.

Božo Starčević i prva pobijeda na EP protiv snažnog gruzijskog predstavnika, Košice, Slovačka, 2008. godine

Još jedna potvrda zakašnjelog puberteta, promjena jedne težinske kategorije iz 60 kg u 66 kg u samo jednoj godini i ponavljanje 5. mjesta, no ovoga puta na Europskom prvenstvu u Slovačkoj u Košicama, 2008. godine

Nakon ekipnoga prvoga mjesta na prvenstvu hrvatske za juniore, 2008. godine. Stoje slijeva dr.sc Mario Baić, tadašnji trener Tomislav Vukelić, Siniša Hogač, Božo Starčević, Leon Haraminčić, Nikola Starčević i Dominik Etlinger.

Božo Starčević plavi dres u borbi sa Ignacijem Valečićem (Pigijem) klupskim sparing partnerom, seniorska liga, Petrinja, 2009. godine.

Pobjeda nad do tada 6 godina zaredom neporaženim prvakom Hrvatske i osvajačem brončane medalje na EP-u Nevenom Žugajem. OSTVARILO SE PO MNOGIM EKSPERTIMA NEMOGUĆE.

Hrvački klub Metalac, ekipni prvaci hrvatske za seniore. Stoje slijeva: dr.sc. Mario Baić, Nikola Starčević, Marko Koščević, Eugen Jakovljević, Matija Zorić, Petar Gluhak, Ignacije Valečić, Jako Vidović, Božo Starčević, Siniša Hogač, Matija Aščić i leži tadašnji trener Tomislav Vukelić, 2009. godine.

Osvojeno prvo mjesto na prvenstvu hrvatske za seniore, u Vrbovcu, 2009. godine.

Gotovo ista sudbina ga je zadesila i 2009., godine, kada kao seniorski prvak države u kategoriji 74 kg u slobodnome i grčko-rimskome stilu nije prisustvovao niti na jednome prvenstvu (EP, SP, Mediteranske igre) jer je stručno vodstvo ignoriralo navedena postignuća.

Božo Starčević plavi dres, protiv Ignacija Valečića 2009. godine.

No strukture u vrhu saveza su se promijenile i došla su neka pravednija vremena. 2010. godine ponovio je prošlogodišnji uspijeh i postao prvak Hrvatske u slobodnome i grčko-rimskom stilu. Ponovno je bio najbolji čime je dokazao da je ipak klasa za Olimpijska ostvatenja.

 

 

 

Božo u trenutku ponavljanja uspijeha šampiona Hrvatske,

2010. godine, na Pešćenici u Zagrebu(klik na sliku za uvećanje)

Ponavljanje prošlogodišnjeg trijumfa čime je svima manifestirao da je najbolji i da je nezaslužno propustio Mediteranske igre radi nečijih favoriziranja i simpatija, Pešćenica, Zagreb 2010. godine.

Nakon što je prošao trnovit put da bi ga se napokon uvrstilo u reprezentaciju kao prvog hrvača,a ne kao zamjenu, Božo putuje na svoje prvo seniorsko prvenstvo Europe u Azerbajdžan. Na navedenome prvenstvu je ostvario golem uspijeh ukoliko uzmemo u obzir da mu je to ujedno bio i prvi nastup na nekom od velikih seniorskih prvenstava. Dakle Božo je ostvario fantastični rezultat - 8. mjesto u Europi, a činjenica da je na prvenstvu bio jedan od najmlađih hrvača (21. godina) mu ide još više u prilog ukolko smo upoznati da je u hrvanju period u kojemu se očekuju vrhunska ostvarenja oko 28 godina, što je ujedno i bio prosjek starosti 10 prvoplasiranih iz njegove kategorije do 74 kg. Pošto je Božo također imao i zakašnjeli biološki razvoj on je kronološki tada bio star 21 godinu, ali biološki vjerojatno nije, jer je očit njegov daljnji razvoj na temelju bioloških determinanti, tako da će Božo vjerojatno imati produženu sportsku karijeru što će mu omogućiti ostvarivanje visokih rezultata i poslije 30-te godine. Najbolji primjer produžene sportske karijere u hrvanju je turski hrvač Avluka koji se je na EP 2010. okitio zlatnom medaljom u navršenoj 34. godini života.

Božo u trenutku prve pobjede na EP-u u Azerbajdžanu, 2010. godine

Božo je oduvijek bio veliki motivator i znao je dići atmosferu na treningu, tako da su se mnogi hrvači i bivši hrvači htijeli priključiti ili barem biti prisutni na njegovim kondicijskim treninzima. Tako je jednom okupio 40-tak ljudi što studenata Kineziologije, bivših hrvača, aktivnih hrvača, profesora pa čak i dva Mistera Hrvatske.

Mario Valentić (mr. Hrvatske 2003.), Siniša Hogač, Božo Starčević, Anton Đok, dr.sc. Stefan Ziehn, Petar Gluhak i Radovan Stošić (mr. Hrvatske 2010.)

Božo Starčević samincijativno pritisnut problemima na fakultetu propušta Svjetsko prvenstvo u Moskvi i svoje teško stečeno mjesto prvog hrvača Hrvatske prepušta zamjeni Nevenu Žugaju. Mnogi zlobnici će reći da bojkotira reprezentaciju, no zbog ekonomske situacije (nema spozora) i fakultativnih obaveza bio je jednostavno prisiljen na ovakvu odluku.

 

 

Trening šampiona 2010. godine

U takvoj situaciji odvio se jedan divan povratak jednog od naših najvećih hrvačkih potencijala. Riječ je o hrvačkome virtuozu Tomislavu Mičudi kojega su svi napustili i predviđali mu kraj karijere nakon teške ozljede rotatorne manžete ramena. Nakon godinu dana pauziranja i posjećivanja lječnika, "vaganja" operacija ili ne odlučio se obratiti Božinome bratu Nikoli. Odmah su krenuli sa rehabilitacijom, no također valja napomenuti da je dogovoreno da se kondicijska priprema mora usmjeriti prema promjeni težinske kategorije. Do tada se Mičuda natjecao do 74 kg što nije imalo nikakvo uporište pošto je visok 180 cm što je prosječna visina u kategoriji 84 kg. Pošto su sazreli svi uvjeti za uspiješnu suradnju krenulo se sa trenažnim procesom. Mičuda je na početku suradnje imao tjelesnu masu od 81 kg. Nakon 4 mjeseca njegova se tjelesna masa rapidno povećala na 92 kg.

Gornja fotografija Tomislav Mičuda (81 kg) i Božo Starčević  travanj 2010.

Donja fotografija Tomislav Mičuda (92 kg), Radovan Stošić (Mr. Hrvatske 2010. godine) u pozadini se vidi Marko Cvetković, kolovoz 2010. godine. Najvjerodostojniji pokazatelj kineziološke transformacije  i hipertrofije Tomislava Mičude.

Navedenim Božo može bez imalo susprezanja reći da ima jednog od najboljih sparing partnera u Hrvatskoj ako čak ne i u svijetu. Veselimo se novim uspjesima ovih dvojice hrvača sa kojima individualno treninra i dosadašnji sparing partner Bože Starčevića, Siniša Hogač.

 

 

 

 

Povratak na vrh