Hrvanje Jakova i anđela, ulje na platnu, Gustave Doré (1855)

Hrvanje je, kao jedna od najstarijih borilačkih vještina i sportskih disciplina, poznato još i prije stare Grčke, čemu svjedoči i detaljna dokumentacija stara i više tisuća godina pronađena kod starih Egipćana, u grobnici V. dinastije (2470-2320. Godine p.n.e.) na kojoj se nalazi crtež hrvača. U Kini su bila poznata hrvačka natjecanja još prije 3000 godina. Hrvanje nema svoga izumitelja kao mnogi sportovi sa loptom te se može konstatirati da je staro koliko i samo čovječanstvo.  Koristilo se kao najučinkovitija priprema vojnika za boj. (Marić, 1990). Hrvanje je sportsko nadmetanje u kojemu se dva protivnika bore s ciljem svladavanja, koristeći različite zahvate pri čemu su udarci zabranjeni. Skoro svaki narod svijeta ima svoj tradicionalni stil hrvanja. U Turskoj su se hrvači namazani uljem borili i uveličavali svečanosti na popularnome Kirkpinaru, koji se i danas održava, te im je hrvanje ujedno i nacionalni sport. Legenda kaže kako je tijekom vojne opsade bizantskoga grada Rumelie, vođene pod zapovjedništvom Orhana Gazia, vojskovođin brat Sulejman je izveo vojni marš i osvojio utvrdu. Nakon pobjede počele su borbe

Povijesni razvoj hrvanja u svim kulturama i narodima svijeta

Tradicionalni turski hrvači namazani uljem, na Kirkpinaru koji se održava od 1346. godine

40 hrvača. Nakon sati i sati borbe naposljetku su ostala samo dva brata kao jedini neporaženi. Tada su se oni počeli boriti nebi li dobili konačnoga pobjednika, no oni su se borili danima tako da su na kraju obojica umrli od totalne  iscrpljenosti. Nakon toga događaja lokalni ljudi su mjesto počeli zvati Kirkpinar što u prijevodu znači 40 izvora, jer prema legendi na mjestu gdje su braća pokopana počela je teći rijeka.

&feature=search

Saban Yilmaz jedan od najboljih tradicionalnih hrvača u ulju, Turskom Kirkpinaru

Turski tradicionalni hrvač Kirkpinara, se polijeva uljem prije borbe

Makedonci posjeduju svoju inačicu hrvanja u ulju, Pelivani. Pelivan je riječ Perzijskoga podrijetla i primarno označava osobu koja se odlikuje izuzetnom hrabrošću. Drugo značenje riječi je motorički sposobna osoba koja se odlikuje izuzetnim sposobnostima i osobinama te gorostasnim antropometrijskom karakteristikama, odnosno rastom. Japanci također imaju svoje tradicionalno hrvanje koje se i danas održava, a to je sumo hrvanje. Pobjednike sumo natjecanja Japanci slave kao bogove, te su egzistencijalno osigurani do kraja života.

Sumo hrvači u „žaru“ borbe

Narodi koji su ratovali na konjima upotrebljavali su hvatove za odjeću kao što je mongolski bok, tatarski kurjaš, kazanski sajs, kirgiski oadariš. Mnogi narodi su ga upotrebljavali kao izvanredno sredstvo jačanja i „čeličenja“ (Marić, 1990). Neki narodi su dominantno koristili brzinu i tehniku (Japanci, Kinezi, Korejci i Turci), dok su drugi preferirali  snagu borbi obuhvatom ( Slaveni, Kelti, Gruzijci, Skavdinavci, Gali, Germani).

Tradicionalno Japansko hrvanje, Sumo

Hrvački meč iz 1649.

Mnoge poznate ličnosti filozofi, predsjednici država, pisci vojnici i pjesnici su koristili hrvanje kao sredstvo kondicijskoga i psihološkoga jačanja i unapređenja: Platon, Sokrat, Avicena, Tolstoj, Levski, Lincoln, Washington, Eisenhower, Baldwin, Cruise, Douglas, Leno i mnogi drugi.

Poznati i slavni koji su u mladosti hrvali

Najviše se cijenilo hrvanje u staroj Grčkoj gdje su ga smatrali naukom i umjetnošću. Hrvanje je bilo glavna sportska disciplina olimpijskih igara kao samostalna disciplina. Prema nekim mitovima iz toga doba tvrdi se da je hrvanje izmislio Herkul, prema drugima Hermesova kći Palestra, prema trećima boginja Atena preko heroja Tezeja koji je poznat po svojoj epskoj borbi sa Minotaurom (bićem sa glavom bika a tjelom čovjeka enormne snagom). U Homerovoj Ilijadi opjevan je hrvački dvoboj između Odiseja i Ajaksa (Marić, 1990). Zanimljivo je da je u tome dvoboju pobijedio Odisej premda je bio slabiji od Ajaksa, koji je bio najjači čovjek na zemlji, ali samo kada je imao doticaj sa njom, jer mu je prema grčkoj mitologiji Zemlja bila majka. Odisej ga je svladao na lukavštinu tako što ga je podigao u zrak te više nije imao sponu sa zemljom, dakle više nije niti posjedovao enormnu snagu. Najslavniji hrvač antičkoga doba bio je Milon iz Krotona, koji je punih 30 godina bio neporažen. Pobjednik 6 olimpijskih igara, 4 pitijskih, 10 istmijskih i 9 puta na nemajskim igrama.

Slika hvanja na Grčkoj vazi

Hrvanje je uz trčanje bilo najpopularniji sport u antičkoj Grčkoj

Bio je učenik poznatoga Grčkog matematičara Pitagore. Jedna legenda o ogromnoj Milonovoj snazi kaže kako je zadržao strop prostorije vlastitim plećima za vrijeme jednog od mnogobrojnih predavanja njegovoga učitelja Pitagore (Marić, 1990). Hrvanje i  danas ima vrlo važnu ulogu u svijetu sporta jer povezuje tradiciju, prošlosti s potrebama i idealima za skladan razvoj djece i mladeži (Petrov, 1977).

Smatra se da je svjetska hrvačka federacija FILA osnovana u Parizu 1921.

Logo svjetske hrvačke federacije

Smatra se da he svjetska hrvačka federacija FILA osnovana u Parizu 1921. Danas su u različitim dijelovima svijeta poznati različiti oblici hrvanja, a najrasprostranjeniji načini hrvanja s definiranim pravilima FILA-e (Međunarodne hrvačke organizacije) jesu hrvanje klasičnim načinom, hrvanje slobodnim načinom i hrvanje za žene (Vončina, Cvetković, Baić, 2007).  Dakle krovna svjetska hrvačka organizacija je FILA (Fédération Internationale des Luttes Associées) koja osim grčko-rimskog i slobodnog načina ima natjecanja i u sambo hrvanju, grapplingu, hrvanju na pijesku i hrvanju za žene.

Idejni začetnik obnove olimpijskih igara Pierra De Coubertain

Hrvanje je standardni olimpijski sport, kako i prije, tako i od prvih modernih Olimpijskih igara 1896. godine u Ateni, kada je na inicijativu Pierra De Coubertaina, idejnoga začetnika modernoga olimpijskoga pokreta, uvršteno u program prvih olimpijskih igara 1896. Discipline hrvanja u olimpijskom programu su dva načina: grčko-rimski i slobodni, valja napomenuti da su natjecatelji podijeljeni po težinskim kategorijama.

Mnoge legende oblikovale su povijest hrvanja i nemoguće je sve ih spomenuti. Međutim, 4 hrvača svojim rezultatima i utjecajem na svjetsko hrvanje zaslužila su da ih se posebno istakne; To su trostruki olimpijski pobjednik, Šveđanin Carl Westergreen (olimpijski pobjednik u GR načinu na OI 1920., 1924. i 1932), Šveđanin Ivar Johansson (olimpijski pobjednik u GR i SL načinu na OI 1932., te u SL načinu 1936.), Rus Alexandre Medved (olimpijski pobjednik u SL načinu na OI 1964., 1968. i 1972.),

Alexandre Medved svojevremeno najbolji hrvač super teške kategorije

te Rus Alexandre Karelin (olimpijski pobjednik u GR načinu na OI 1988., 1992. i 1996.). Nakon osvajanje treće zlatne olimpijske medalje, odlučio je pokušati osvojiti i četvrtu zlatnu medalju na OI u Sidneyu 2000. godine, ali na opće iznenađenje, u finalu je poražen od Amerikanca Rulona Gardnera.

Aleksandre Karelin u akciji, te u razgovoru sa Ruskim državnikom Vladimirom Putinom

Najbolji isječci iz karijer velikog Aleksandra Karelina

Za vrijeme Prvenstva svijeta održanog u Moskvi 2002. godine, FILA je dodijelila titulu za najboljega hrvača 20. stoljeća obojici Rusa; A. Medvedu za slobodni način te A. Karelinu za grčko-rimski način (Baić, Cvetković, 2009).

U novije vrijeme kao jedni od najboljih hrvača svijeta po atraktivnosti i fantstičnome načinu borbe, sa puno tehničkih bodova metnuli su se Egipćanin Karam Gaber Ibrahim u kategoriji do 96 kg, koji je olimpionik sa olimpijskih igara u Ateni iz 2004. godine.

Slavlje Karama Gabera Ibrahima na olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine

Inervju na nacionalnoj televiziji sa Olimpijskim pobjednikom u kategoriji do 96 kg i najbolji dijelovi borbi 2004. godine

te gruzijski hrvač Manuchar Kvirkelia u kategoriji do 74 kg, također olimpionik sa olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine. Oni su specifični po tome što imaju jako atraktivne borbe te ih publika obožava zbog mnoštva bacanja i zahvata koji se mogu vidjeti u njihovim borbama.

Najbolje sa Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine

Kvirkvelia na olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine

Literatura:

1. Golec, I., (2008). Hrvački športski klub Gavrilović 1948-2008, 60 godina slave i ponosa. Hrvački športski klub Gavrilović.
2. Marić, J. (1990). Rvanje slobodnim načinom. Zagreb: Sportska tribina.
3. Marić, J., Baić, M., Cvetković, Č., (2007). Primjena hrvanja u ostalim sportovima. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
4. Petrov, R. (1977). Svobodna i klasičeska borba. Sofija: Medicina i fizkultura.
5. Vila Velebita, časopis za Liku i Velebitsko primorje. 16(108) 46-56
6. Vončina, I., Cvetković, Č., Baić, M., (2007). Vježbe za razvoj nogu mladih hrvača. U D. Milanović i I. Jukić (ur.), Međunarodni znanstveno-stručni skup. Kondicijska priprema sportaša, Zagrebački Velesajam, Zagreb, 23. i 24. veljače 2007. (str. 208-210). Zagreb: Kineziološki fakultet, Zagrebačkišportski savez.

Elektronički mediji:

1. http://josip-corak.com/index.html
2. http://www.cro-wrestling.hr/povijest_hrvanja.asp
3. http://www.metalac-hrvanje.hr/