U Hrvatskoj je tradicionalno vjerojatno i jedini poznati način hrvanja je Lički "u koštac", u kojem se dva borca obuhvate rukama i pokušavaju jedan drugoga srušiti na pod privlačenjem svojih ruku koje se nalaze u križnome hvatu  iza suparnikova leđa, pri čemu se ne smije raspustiti hvat. Zapravo se traži „sirova“ snaga, tj. tko će koga prije "slomiti" i nadmudriti ali bez korištenja nogu podmetanjem iza protivnikovih, dakle nešto u stilu načela grčko-rimskoga načina hrvanja. Hrvanje oduvijek imalo poseban status među sportskim aktivnostima i navikama stanovnika Like. Ličani su i zbog surovoga načina života gdje prevladavaju izuzetno hladne zime i kroz povijest teški uvjeti života, kao što je rad u šumi i ostali teški fizički poslovi jednostavno izvrstan način pripreme za sportove snage.

Marijan Matijević rođen je 1878. godine u hrvatskoj obitelji kao jedno od šestoro djece. Težak život koji je nametao lički krš, natjerao je Marijana da se od djetinjstva navikne na težak fizički rad. Sam za sebe je znao reći da se rodio ondje “gdje rđa sja i junaci niču”. Kao mladić je bio pružni radnik. Matijevića je sudbina odnijela u Njemačku, u Berlin, kada je imao svega 19 godina gdje se i zaposlio.

Matijević na početku velike hrvačke karijere i najjačeg čovjeka na svijetu

U jednim Berlinskim novinama pročitao je da u cirkusu nastupa poznati prvak u teškoj atletici te da na dvoboj u hrvanju izaziva suparnike za nagradu od 500 zlatnih maraka. To je bila prekretnica u Marijanovu životu i početak njegove egzbicionističke karijere. Stavši na strunjaču zgrabio je protivnika, podigao ga i otresao o pod borilišta. Zanimljivo je da je na plakatima ispod njegove slike na hrvatskom jeziku pisalo „Junak iz Like“. Kroz svoju egzibicionističku karijeru hrvao se protiv mnogih protivnika i nikada nije izgubio, a posebno težak poraz nanio je Primu Carneru, svjetskom prvaku u boksu iz Italije koji je potkraj karijere također zarađivao raznim egzibicijskim nastupima. Primo je bio div visok preko dva metra i težak oko 120 kilograma, no unatoč takvo divovskom izgledu Matijević ga je s lakoćom podigao i bacio preko konopaca ravno u gledalište. U gomili hvalospjeva i biografija o veličanstvenom Carneri lukavo se prešućuje poraz koji mu je nanio „Junak iz Like“!

Marijan Matijević sa brojnim odlikovanjima koja je osvojio u hrvanju i raznim natjecanjima najjačih ljudi na svijetu

Matijević je osvojio brojne kolajne i zlatna odličja kao na primjer u Turskoj od posljednjeg cara Abdula Hamida II. u Carigradu a proslavio se i na sjevernoameričkom kontinentu. Neke od demonstracija snage, koje je redovito prikazivao bile su: savijanje debele željezne šipke, razbijanje kamena od 150 kilograma na prsima, dizanje teške bačve zubima i još mnoštvo nevjerojatnih stvari koje su tog "Ličkog Herkula" proslavile u svijetu. Od mnogih priča koje i dan danas kruže posebno su fascinantne dvije: 1.) u New Yorku, u luci rukama je povukao dva trgovačka broda povezana konopom, 2.) golim rukama je držao zrakoplov u polijetanju. Za zrakoplov je bio privezan konopac, pilot je pritiskao papučicu gasa, a Marijan, primivši konop rukama, nije mu dopustio da se „mrdne“ s mjesta. „Ljudi, čudo neviđeno, taj čovjek savija oko vrata željezo, za što je potrebno 20 konjskih snaga“, napisano je u jednom listu u američkom Santiagu 1929. nakon njegova impresivnog nastupa. Fosne od osam centimetara lomio je rukama na glavi, rukama je savijao željezo, koje pojedinci nisu mogli ni nositi.

Marijan Matijević na jednoj od mnogobrojnih predstava

Hrvatski Samson držao je jednu bačvu piva od 50 litara u zubima, a drugom je, također od 50 litara, udarao po onoj prvoj dok obruči ne popuste i ne poteče pivo. U SAD-u postoje fotografije kako dva konja potpomognuta s 20 ljudi bezuspješno pokušavaju rastaviti Marijanove ruke. Marijan je zubima savijao željezni novac kao žvakaću gumu, prstima derao špil od 80 karata, bocu šampanjca ili piva nikad mu nije otvorio konobar jer je laganim stiskom prstiju drobio grlo.

Poznata točka sa bačvama od 50 litara

Imao je toliko snažna pluća da je iz lonca od pola litre srebrni novčić mogao ispuhati kao papirić. Nakon što su se i svojim očima uvjerili u Marijanovu snagu članovi kluba “Atletion Comision” dodijelili su mu zlatnu kolajnu s natpisom “Worlds strongest man” - najjači čovjek na svijetu. 1907. godine gostuje u Rijeci na sveškolskom sletu. Protivnicu su mu bili poznati talijanski hrvači: Eto, Tiberija, Zavattij, Attili, Corti te Fernando Duvari. Svladao ih je, a nakon toga podmuklo ga je napao veći broj Talijana. Priča se da ih je bilo oko 200. U tom okršaju Matijević je zadobio nekoliko uboda nožem te lom desne ruke. Prevezen je u bolnicu u Budimpešti te se oporavljao ravnih osam mjeseci. Sutradan je riječki Novi list, u kojem je urednik bio Frano Supilo, donio opširno izvješće. Ogorčeni na takvu podmuklost, Riječani su napadali Talijane, razvila se neopisiva tučnjava koju su morali smiriti mornari s ratne flote. Potom je otišao na turneju po SAD-u i za 17 minuta svladao tadašnjeg nepobjedivog estonskog atletu Komarosa. Otputio se i do Kine gdje su Kinezi imali priliku diviti se njegovoj natprirodnoj snazi, posebice kad su gledali kako rukama lomi konjske potkove i kada je bio jači od para konja kojima nije dopustio da pokrenu kola. Marijanova snaga bila je zagonetka mnogima međutim liječnici su uz pomoć rendgenskih snimki utvrdili da Matijevićeve mišiće na rukama, grudnom košu i vratu, prekriva dvostruko koštano tkivo.

Rendgenska snimka koja svjedoči o specifičnoj konstituciji Marijana Matijevića koja je bila odgovor na tajnu njegove jakosti

Osim u snazi Marijan je bio rekorder i u jelu. Nerijetko za ručak bi pojeo četiri kilograma telećeg mesa, a kada bi se dobro iscrpio „stradalo“ bi čitavo janje. Novac mu nije puno značio. Sve što bi zaradio slao bi Crvenom križu u Hrvatsku, bolnicama i nemoćnoj djeci. Sebi je ostavljao tek toliko koliko bi mu trebalo za život. Bio je izrazito vitalan do poznih godina. Sva svoja odlikovanja i sve jubilarne zlatnike, sav papirni novac, sve dragocijene vrijednosti prodao je pod lomljeno zlato i kada se Županja elektrificirala donirao je za struju, a sam je imao petrolejku do kraja života. Godinu dana prije smrti u Županji je na kolodvoru gurao natovarene vagone. Kada su ga pitali može li još uvijek učiniti nešto kao u mladosti, rekao je da više ne može šakom zakucavati čavle u dasku, ali da još može zadržati jedan par konja. Sedam dana prije smrti posljednji je put nastupio u Županji, tražio je nekog da se s njim pohrva i ako ga taj pobijedi, poklonit će mu za nagradu svih svojih 40-ak odlikovanja koje je svojom snagom zaradio u svijetu. Dovoljno hrabrog i jakog protivnika nije bilo. Umro je 1951. u Zagrebu u 74. godini života od upale pluća a pokopan je na mjesnom groblju u Županji.

Matijević pred kaj karijere i života

Na jednoj velikoj priredbi u SAD-u voditelj predstave ga je najavio kao „najjačeg Austrijanca“, jer je tada Hrvatska bila u sastavu Austrougarske monarhije. Marijan ga je ispravio i rekao: „Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci .... di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao ....“.

Pojava sportskih oblika hrvanja u Hrvatskoj podudara se sa stvaranjem sokolskih društava i prvi začeci hrvačke aktivnosti zabilježeni su 1874. godine. Na poticaj dr. Franje Bučara, inicijatora osnutka mnogih sportskih društava u Zagrebu, neki su se članovi povremeno bavili i hrvanjem. Od 1982. godine, kada je odlukom Zemaljske vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu, uvedena gimnastika u pučke škole kao obvezan predmet po 30 minuta svakoga dana, u višim su se razredima učili i elementi hrvanja. Poslije povratka sa školovanja iz Švedske 1892. godine, dr. Franjo Bučar pokreće akciju da se modernizira nastava tjelesnog vježbanja u školama i sportskim organizacijama. Najvažnija je bila organizacija dvogodišnjeg tečaja za učitelje gimnastike na srednjim školama. Tečaj je trajao od 1894. do 1896. godine i na njima se učilo dosta hrvačkih tehničkih elemenata (Baić, Cvetković 2009).

Najzaslužnija osoba za razvoj Hrvatskoga sporta pa tako i hrvanja, Franjo Bučar

Mnogi listovi i novine pisali su u razdoblju od 1902. do 1913. godine jako puno o profesionalnom hrvanju, tada najpopularnijem sportu u Europi, a najviše o nastupima Ante Tomaševića, hrvatskog junaka i svjetskog atlete. Prema tim izvorima (Milas, 1990., Baić, 2009.),  Tomašević je bio prvak Austro-Ugarske Monarhije od 1902. do 1905. godine te najbolji hrvač svijeta u hrvanju grčko-rimskim stilom (Baić, Cvetković 2009).

Nakon 1905. godine elementi hrvanja ušli su u satove tjelesnog vježbanja u svim školama Hrvatske i Slavonije kao obvezna građa. Da bi se moglo uspješno predavati, hrvanje je uključeno u sve seminare koje je provodilo Društvo učitelja gimnastike Hrvatske i Slavonije.

Pionir hrvanja i dizanja utega u nas, Max Leidinger, demonstrira snagu opterećen s utezima teškim 800 kg, 1900.g.

Prvi hrvački klub imena „Atlas“ osnovao je Maks Leindinger 1905. U Zagrebu. Taj klub okupio je sve ljubitelje hrvanja koji su tada radili neorganizirano u sokolskim društvima. 1910. Osnovan je teškoatletski klub „Croatia“. Iste godine je osnovan klub „Radnički“ u Samoboru. Godine 1949. utemeljen je Hrvatski hrvački savez koji je član FILA-e, dok su Ličani pridošli u Zagreb 1966. osnovali današnji Hrvački klub Lika, pri čemu je jednu od glavnih uloga imao Josip Čorak, proglašen sportašem 20. stoljeća u Ličko-senjskoj županiji.

Rikard Bukovec (1906-1989) počeo je hrvati u teškoatletskome klubu Herkules 1925. godine. Već za dvije godine nastupio je za prvu ekipu kluba. Odselio se  u Pariz 1929. Godine gdje je osnovao klub Herkules gdje su najuspješniji bili četiri brata Bukovec: Rikard, Romeo, Renato i Raimound. Popularno su ih nazvali „4R“. Braća Bukovec 1934. prelaze u profesionalce. Rokard iako uspiješan kao profesionalac djeluje i u amaterskim hrvačkim klubovima. Bio je angažiran u biciklizmu, tada najpopularnijem sportu u Europi pa i u Hrvatskoj, kao konzultant i maser. Godine 1945. vratio se u Zagreb gdje je propagirao slobodni stil hrvanja.

Rikard Bukovec

Predstavlja jednu od najvažnijih osoba u osnutku hrvačkoga kluba Gavrilović u Petrinji.1947. godine pošto je na nagovor političkih moćnika Petrinje bio zadužen za uspostavu hrvačke i boksačke sekcije, te je dobio mjesto tehničkoga ravnatelja tvornice Gavrilović. Treninzi su se održavali u zgradi prve hrvatske tvornice salame. Bukovec 1949. Napušta petrinju i djeluje u zagrebačkome klubu Jedinstvo.
Prva dvorana HK Gavrilović

Rudolf Vrhovec (1892-1977) svestrani sportaš, učitelj tjelovježbe, prednjak u Hrvatskom sokolu; vodio je sekciju u Židovskome gombolačkom i športskome društvu Makabi i prvome hrvatskome građanskome sportskom klubu. Pobijedio je na brojnim natjecanjima u hrvanju, dizanju utega i bodybuildingu u razdoblju prije prvog svijetskog rata.

Rudolf Vrhovec, hrvački i bodybuilding šampion

Romeo Deluca (1914.), bio je član teškoatletskogaq kluba Herkules u Zagrebu. Višestruki je prvak Hrvatske i jugoslavije u prijeratnom periodu. U dobi od 36 godina osvojio je prvenstvo Jugoslavije 1950. godine u kategoriji do 78 kg. Nastupio je u gotovo svim susretima hrvačke reprezentacije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Za njega je jako interesantno iako je bio vrhunski hrvač nikada u karijeri nije imao trenera.
Romeo Deluca

Rane šezdesete godine za hrvački su sport značajne po mnogo čemu. Prvo se na Visoku školu za fizičku kulturu upisuju vrhunski hrvači Josip Marić i Milivoj Žganec, a kao predavač djeluje profesor Branimir Sviben. Titula ekipnog prvaka države u hrvanju klasičnim načinom po prvi put dolazi u Hrvatsku, a osvaja je TAK Varteks iz Varaždina 1961. godine. Taj isti uspjeh klub ponavlja i 1969. godine (Baić, Cvetković 2009).

Prvu hrvačku školu za dječake pri Savezu fizičke kulture Hrvatske (SFKH) s točno definiranim dvogodišnjim planom i programom rada osniva profesor Branimir Sviben 1966. godine, a profesor Josip Marić obnaša u toj školi funkciju amaterskog tajnika i trenera. Po uzoru na prvu eksperimentalnu školu u Zagrebu, diljem Hrvatske započinje se raditi u mnogim hrvačkim klubovima s dječacima. Josip Marić 1968. godine osniva hrvačku školu za dječake u TAK Sljeme u Sesvetama, Josip Cvetko u Puli, Ivan Runac u Varaždinu i Vladimir Sekulić u Petrinji. Sustavan rad u Hrvatskoj, koji je započeo 70 – tih godina 20.st., a nastavljen je i u sljedećem razdoblju, počeo je davati rezultate. Sve je više osvojenih odličja na saveznim i međunarodnim natjecanjima za kadete, juniore i seniore. Uz M. Nenadića, najtrofejnijeg hrvača bivše Jugoslavije, u Petrinji započinje svoj put u svjetsku elitu i M. Petković, olimpijski pobjednik iz Montreala, te u Zagrebu I. Frgić, srebrna medalja iz Montreala (Baić, Cvetković 2009).

Čedomir Cvetković, jedan od trenera sa perspektivnim mladim hrvačima Jugoslavije u sportskom centru na otoku Badija gdje su održavani mnogi trenerski tečajevi te pripreme hrvača za velika međunarodna natjecanja.

Josip Čorak osvajač je srebrne olimpijske medalje u hrvanju grčko-rimskim stilom u Minhenu 1972. godine i prvi sportaš koji je Zagrebu donio olimpijsku medalju u pojedinačnom sportu. Proglašen je sportašem 20-tog stoljeća u Ličko-senjskoj županiji. Rođen je u Rastoki kod Gospića u Liki 1943. godine. Hrvanjem se počeo se baviti 1958. godine u HK „Partizan“ u Gospiću. Tijekom 1963. godine kao član HK „Sljeme“ postaje reprezentativac bivše Jugoslavije, a 1966. godine osniva HK „Lika“ u kojem od osnutka do danas djeluje kao natjecatelj, trener i voditelj struke.

Slijeva čuče:B. Šupica, F, Blažević, I. Frgić, R. Sekulić, Z. Pekeč. Slijeva stoje: A.Asić (član uprave), K. Bem, M. Špalj, J. Marić, J. Čorak, M. Maras, Ž. Konstantinović, J. Barišić (član uprave), 1972. godine.

Josip Čorak: „Zašto sam se opredijelio za hrvanje?- Kao u čudu se pita Čorak. A kojim sportom biste se vi bavili da ste kojim slučajem rođeni u Lici? Hrvanje je neka vrsta našega tradicionalnog sporta. Bacanje kamena sa ramena i hrvanje dio su našega folklora, naše narodne baštine. Hrvanje je ,uostalom, čovjekov prirodni poriv. Pogledajte samo djecu. Prva dječija nadmetanja su upravo u tome – tko će prije do cilja i tko će koga nadvladati i oboriti na zemlju. Hrvanje je kao sport samo nastavak prirodnoga poriva „uokvirenoga“ konmvencionalnim pravilima.

Hrvanjem sam se počeo baviti u Gospiću, gdje sam i registriran 1959. godine.

Bio sam izuzetno jak i prirodno nadaren i želio sam se ozbiljnije posvetiti navedenome sportu. Privlačio me je jedan tada vrlo dobar klub „Željezničar“ iz Karlovca. Godine 1960. spakirao sam nešto stvari u torbicu, skupio ono nešto malo dinara i sjeo u vlak za Karlovac. Umoran i gladan zaspao sam, a probudilo me je tek svijetlo zagrebačkog kolodvora. Valjda je sudbina odlučila da postanem i ostanem građanin ovoga grada.

Gospić, kasniji začetnici hrvačkoga kluba „Lika“ iz Zagreba. 1954. godine

Dva dana sam obilazio grad, spavajući na klupi zagrebačkoga parka Zrinjevac. Drveće i zelenilo Zrinjevca neodoljivo me podsjećalo na rodnu Liku. Osjećao sam se kao kod kuće. A onda sam slučajno sreo jednoga poznanika koji je trenirao u „Lokomotivi“. Pozvao me je da odem s njim na trening, što sam objeručke prihvatio i postao „Lokomotivaš“.
Za mene se tada zainteresirala „Prvomajska“. Gotovo da sam potpisao pristupnicu. A onda sam sreo prijatelja koji je hrvao za „Sljeme“. Pitao me što ću u „Prvomajskoj“ jesti, valjda željezo.
A „Sljeme“ je nudilo smještaj u samačkome hotelu i obolje kobasica. Nisam se dugo predomišljao, ovo posljednje je prevagnulo. (Članak preuzet iz knjige „Lika u Zagrebu“ autora Milana Ilića).


Desno hrvač „Like“ Špalj u porazu protiv olimpiskoga medaljaša Nenadića iz „Petrinje“

Josip Čorak u akciji na treningu u dvorani HK Lika, u Zagrebu

Kao senior, osvajač je više medalja na mediteranskim, europskim i svjetskim prvenstvima, a u razdoblju 1994.- 2005. godine 11 puta je osvojio zlatne medalje na svjetskim hrvačkim prvenstvima za veterane u grčko-rimskom i slobodnom stilu, po čemu je i svjetski rekorder.

Josip Čorak , Mirjana Čorak i sin Neven Čorak,  profesionalni bodybuilder

Josip Čorak kontinuirano je prisutan u društvenom životu Zagreba. U dva mandata zastupnik je Gradske skupštine Grada Zagreba, a u vrijeme Domovinskog rata inicijator je i nositelj velikog broja humanitarnih akcija. U razdoblju od 2000. – 2006. godine obnaša funkciju zamjenika pročelnika u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport, obnašao je funkciju direktora tvrtke za upravljanje sportskim objektima, a i danas je zaposlen u Zagrebačkom holdingu.

Josip Čorak i gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić, suradnici iz gradskog poglavarstva

Kroz rad u sportskim školama i kampovima prošli su mnogi kvalitetni hrvači kao S. Koletić, D. Lukić, D. Brozović, V. Lisjak, E. Trauber, J. Pavišić, S. Damjanović, T. Vukelić, M. Miketek, D. Crnobrnja i B. Ban. Ipak, svakako treba zapamtiti Slavka Koletića, srebrna medalja sa Svjetskog prvenstva 1970. godine iz Edmontona, Karla Čovića, srebrna medalja iz Modene 1969. godine i Josipa Čorka , najuspješnijeg hrvača Hrvatske i u seniorskoj i u veteranskoj kategoriji. (Baić, Cvetković 2009).

Na taj način udareni su čvrsti temelji za razvoj hrvačkog športa u Hrvatskoj koji su urodili plodom. Ljetne sportske škole na otoku Badija obuhvaćaju dobne skupine dječaka, kadeta, juniora i omladinaca, a ujedno služe kao vježbaonice za praktičan rad u okviru tečajeva za školovanje trenera hrvanja Hrvatske slijedeće dvadeset i tri godine (do početka Domovinskog rata u Hrvatskoj 1991. godine). Svu brigu oko školovanja kadrova i oko hrvačkih sportskih škola na sebe preuzima prof. Josip Marić sa suradnicima Marijanom Malovićem, Vladimirom Sekulićem i Čedomirom Cvetkovićem (Baić, Cvetković 2009).

Hrvački klub Lika 1971. godine (slijeva): Vojo Đorđević, Ivica Frgić, Rade Sekulić, Franjo Balažević, Josip Marić, Branko Šupica, Živojin Konstantinović, Miroslav Maras, Milan Špalj i Josip Čorak.

Valja napomenuti da je ekipa OTOK Lika, na čelu sa Josipom Čorkom, više puta osvajala ekipno prvenstvo bivše države (1971. i 1975. godine), te također kup europskih prvaka 1972. i 1975.

Sekulić, 1970. Godine

Jedna od najvažnijih osoba za razvoj hrvanja u Petrinji je definitivno Vladimir Sekulić. Uz ime Vladimira Sekulića čvrsto je vezano i osnivanje petrinjske pionirske škole hrvanja. Prva jugoslavenska škola hrvanja, na prijedlog poznatoga sportskoga djelatnika i predsjednika FILA-e Milana Ercegana, osnovona je u Subotici 1955. godine. Vladimir Sekulić po uzoru na navedenu školu hrvanja utemeljuje pionirsku školu hrvanja z Petrinji 1960. Iz navedeve škole hrvanja Vladimira Sekulića ponikli su mnogi prvaci Europe, Svijeta i olimpijski medaljaši.


Prva slika:Viceprvak svijeta „srebreni“ Slavko Koletić (lijevo) i Milan Nenadić (desno) brončani na svijetskom prvenstvu u Edmontonu (1970.) s trenerom Vladimirom Sekulićem na svečanom prijamu. Druga slika: trening pionira u Petrinji.

Hrvački klub Gavrilović iz Petrinje 1970. godine (u donjem redu slijeva): Blažo Petrov, Božo Šestić, Slavko Koletić, Dragi Panov, Franjo Pereković; (u gornjem redu): „tehniko“ Mirko Kosmat, Mirko Jančić, Ivica Ljubanović, Momir Petković, Milan Nenadić, predsjednik kluba Zvonko Rudelić, trener Vladimir Sekulić.

Hrvački klub Gavrilović iz Petrinje osvaja naslove državnog prvaka 1970. i 1972. godine. Nakon toga nastaje podjela hrvačke lige na istok i zapad (od 1976. do 1980. godine). HK Gavrilović ponovno osvaja naslove 1985., 1988., 1989. i 1990. godine.

Od 1976. do 1982. godine naglo pada kvaliteta momčadskog hrvanja u gradu Zagrebu, iako je kao rezultat dugogodišnjeg i sustavnog rada vidljiv snažan rezultatski napredak hrvatskih hrvača u svim dobnim kategorijama. Mladi hrvači iz Hrvatske Damir Brozović i Bogdan Poštić osvajali su naslove juniorskih prvaka svijeta.

Vlado Lisjak sa zlatnom medaljom sa OI, 1984.

Iz pionirske škole hrvanja u kojoj je glavni trener bio Vladimir Sekulić je poniknuo i naš najbolji hrvač Vlado Lisjak. Lisjaka je Sekulić uočio još na nastavi tjelesnoga odgoja, gdje mu je i predavao TZK. Uočio je izvanredne motoričke sposobnosti fleksibilnosti, koordinacije, eksplozivnosti i uz sve navedeno i razvijene funkcionalne sposobnosti aerobne i anaerobne kapacitete. Dakle Lisjak je bio neizbrušeni dijamant kojemu je trebalo prenijeti bogatstvo hrvačkih tehnika i šampion će biti rođen. Trener Sekulić je jednom izjavio: „Takav se samo jednom rodio i nikad više“.

Jedan od zadnjih treninga reprezentacije Jugoslavije u Petrinji pod vodstvom trenera Milana Nenadića, tijekom proljeća 1991. godine

Lisjak je uz sposobnosti koje su u to vrijeme bile i bolje od modalnih karakteristika imao i izrazito dobre kognitivne sposobnosti, dakle u teškim trenutcima rijetko ga je hvatala trema i uvijek je birao najkompliciranija rješenja za prevrat u borbama u kojima je gubio. Jednom prilikom je u Srbiji na prvenstvu Jugoslavije na lukavštinu pobijedio svoga izravnoga konkurenta Nandora Sabu koji se odlikovao enormnom snagom.

Za vrijem Domovinskoga rata Vladimir Sekulić u vojnoj uniformi predaje pehar novome predsjedniku Georgu Đuri Gavriloviću st.

Sabo je vodio cijelu borbu i preostalo je još 5 sekundi do kraja meča. Lisjak je u pružio ruku da čestita novome prvaku, na što je Sabo uzvratio istom mjerom. Taj potez ga je koštao prvoga mjesta jer ga je Lisjak bacio „švedski šulter“. U dvorani je nakon toga nastao kaos pošto su bili na gostujućem terenu u Srbiji. Jedva su izvukli živu glavu iz uzavrele dvorane pošto je Sabo bio Srbin Mađarskoga porijekla.

Vlado Lisjak (olimpijski pobjednik 1984. godine u Los Angelesu)

Godine 1983. formiran je Rvački klub Zagreb – Velebit. U sezoni 1984/85. ulazi u I. saveznu hrvačku ligu i osvaja peto mjesto, a već sljedećih godina stalni je konkurent za naslov prvaka.

Hrvački klub Zagreb – Velebit (u donjem redu slijeva): Dubravko Radočaj, Dragutin Crnečki, Željko Popović, Zoran Pintarić, Nenad Levačić, Darko Rogalo, Davor Jakubek, Tvrtko Jakšić, Predrag Mazinjanin; (u gornjem redu): Darko Gavrić, Željko Pjaca (trener kluba), Davor Lukić, Ivan Ivančić, Danko Šunić, Franjo Horvat, Mato Zirdum i Andrija Lukač.

Nakon proglašenja nezavisnosti Republike Hrvatske naši hrvači postižu prve zapažene rezultate na velikim natjecanjima. Na Mediteranskim igrama u Bariju (1997. godine), Mario Miketek osvaja srebrnu medalju u hrvanju slobodnim načinom, a Stipe Damjanović brončanu u hrvanju grčko-rimskim načinom. Uspješno se organiziraju 2. svjetske vojne igre (1999. godine) u Hrvatskoj, na kojima je bilo zastupljeno i hrvanje. Na tome velikom natjecanju srebrnu medalju osvaja Josip Pavišić, a brončanu Tomislav Vukelić.

Tih godina otvara se sve veći broj novih hrvačkih škola po postojećim klubovima, pokreće se međunarodna kadetska liga te ljetna škola hrvanja u Dugoj Uvali - po uzoru na nekadašnji sportski centar Badija pokraj Korčule.

Posebno se ističe hrvački klub Metalac koji tih godina osvaja gotovo sva prvenstva u mlađim dobnim skupinama (mlađi i stariji dječaci te kadeti), pod vodstvom mladih i obrazovanih trenera među kojima se najviše istaknu Mario Baić, danas doktor znanosti, viši asistent pri Kineziološkome fakultetu u Zagrebu, te izbornik Hrvatske hrvačke reprezentacije.

Mario Baić izbornik Hrvatske reprezentacije

U to vrijeme u klubu su se trenerskim poslom bavili i Goran Plavec, danas trener Hrvačkoga kluba Sisak, Dalibor Vračan danas trener hrvačkoga kluba Hrvatski dragovoljac, Damir Pekas danas privatni kondicijski trener, Ante Ištuk te Igor Vujnović kao tajnik kluba, čiju dužnost i danas obnaša.

Ekipa hrvačkoga kluba Metalac 2002. godine, najbolja momčad u dječacima i kadetima

Sedam godina kasnije 2009. godine, ta ista ekipa hrvačkoga kluba Metalca, ekipno najbolja na prvenstvu države za seniore,(u gornjem redu s slijeva): Dr.sc. Mario Baić, Nikola Starčević, Marko Košćević, Eugen Jakovljević, Matija Zorić, Petar Gluhak, Ignacije Valečić (donji red kleče): Jako Vidović, Božo Starčević, Siniša Hogač, Matija Aščić. (leži): Tomislav Vukelić

Godina 2005. Bila je i više nego uspješna s obzirom na manjak vrhunskih rezultata u 90-im godinama, prvo je Siniša Hogač osvojio brončanu medalju na Europskom prvenstvu za kadete (U 17) u Albaniji.

Siniša Hogač brončani sa kadetskog EP-a u Tirani (Albanija) 2005. godine.

Zatim je Neven Žugaj osvojio brončanu medalju na europskome prvenstvu u Bugarskoj.
U novijoj hrvatskoj povijesti ističu se Braća blizanci Neven i Nenad Žugaj, iz Zagreba. Neven Žugaj osvojio je brončanu medalju na Europskom prvenstvu 2005., zlatnu na Vojnim igrama 2008., i brončanu sa Mediteranskim igarama 2009.  Njegov brat blizanac Nenad Žugaj je također vrhunski hrvač, koji se dvostrukim pehom nije uspio plasirati na nedavne OI u Pekingu, brončani sa Vojnih igara 2008, te hvale vrijedan rezultat na Mediteranskim igrama 2009. gdje je u finalnoj borbi svladao olimpijskoga pobjednika, Talijana Andreu Minguzzia.

Braća Žugaj osvajači medalja na Mediteranskim igrama u Pescari 2009. godine i Danijel Janečić

Uz ove postoje još mnogi vrhunski rezultati hrvatskih hrvača u raznim uzrastima i kategorijama koji se nažalost u premaloj mjeri vrednuju kad se uzme u obzir zastupljenost hrvanja u svijetu. Posebno treba napomenuti brončanu medalju Dominika Etlingera sa europskog kadetskog  prvenstva (U 17) u Latviji 2008., da bi se na sljedećem europskom kadetskom prvenstvu (U 17).

Tomislav Vukelić tadašnji trener, Dominik Etlinger kadetski (U 17) prvak europe i Mario Baić izbornik Hrvatske hrvačke reprezentacije.

Možemo se nadati kako će zastupljenost hrvanja u Hrvatskoj biti sve veća. Hrvatsko hrvanje, te prva hrvatska hrvačka liga, privlače sve više pažnje, kako vani, tako i u Hrvatskoj. Hrvanje je zastupljeno u gradu Zagrebu, Petrinji, Varaždinu, Koprivnici, Poreču, Slatini, također valja napomenuti da se sport širi i u druge gradove (2010 u Zadru registriran novi hrvački klub pod vodstvom mladog i ambicioznog trenera). U toj istoj ligi je i stari Hrvački klub Gospić za koji se nadamo kako će živnuti i vratiti staru slavu. Hrvačkih klubova ima po cijeloj Hrvatskoj, a u mlađim uzrastima imamo puno potencijalnih hrvača koji bi mogli polučiti rezultat svjetskih razmjera.

Sekulić, programira sutrašnji trening, Mađarski olimpijski centar, 2010. godine

Sekulić je u poslijeratnom razdoblju radio u HK Hrvatski dragovoljac, u Brezovici, u suradnji sa Darkom Rogalom. U tome kratkome periodu uspio je stvoriti perspektivne hrvače braću Handanagić i braću Žugaj kasnije osvajače Europskih i Mediteranskih odličja. Od 2010. godine napokon mu se ostvarila dugo priželjkivana želja da postane izbornik seniorske reprezentacije Hrvatske.

Reprezentacija na okupu u Mađarskome Tatu-u 60-ak kilometara od Budimpešte, stoje slijeva: Nenad Žugaj, Vladimir Sekulić, Božo Starčević, Danijel Janečić, Neven Žugaj i Siniša Hogač, 2010. godine

Literatura:

1. Golec, I., (2008). Hrvački športski klub Gavrilović 1948-2008, 60 godina slave i ponosa. Hrvački športski klub Gavrilović.
2. Ilić, M., (2003). Lika u Zagrebu. 35. Obljetnica hrvačkoga kluba „Lika“ Zagreb, 1966.-2001., drugo nadopunjeno izdanje.
3. Marić, J. (1990). Rvanje slobodnim načinom. Zagreb: Sportska tribina.
4. Marić, J., Baić, M., Cvetković, Č., (2007). Primjena hrvanja u ostalim sportovima. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
5. Petrov, R. (1977). Svobodna i klasičeska borba. Sofija: Medicina i fizkultura.
6. Vila Velebita, časopis za Liku i Velebitsko primorje. 16(108) 46-56
7. Vončina, I., Cvetković, Č., Baić, M., (2007). Vježbe za razvoj nogu mladih hrvača. U D. Milanović i I. Jukić (ur.), Međunarodni znanstveno-stručni skup. Kondicijska priprema sportaša, Zagrebački Velesajam, Zagreb, 23. i 24. veljače 2007. (str. 208-210). Zagreb: Kineziološki fakultet, Zagrebačkišportski savez.

Elektronički mediji:

1. http://josip-corak.com/index.html
2. http://www.cro-wrestling.hr/povijest_hrvanja.asp
3. http://www.metalac-hrvanje.hr/